Jer ja imam samo tebe i ne znam koliko ta ljubav vrijedi ❤

Jedini moj… Znas li koliko je snage trebalo za odlazak o tebe? Znas li koja je to kolicina bola? Znas li kako je kad ti se grci svaki misic, kad te steze oko srca i kad te boli sve, a ustvari jedino sto te boli je nedostajanje? Sad me i ti krivis, a i ja se krivim, ali tad je jedino rjesenje za prezivjeti bio odlazak. Bijeg. Niti sam ja bila dobra tebi. Niti si ti bio dobar meni. Mozda bi bili bolji, da smo znali bolje. Ko zna. I sve ove godine sam se tjesila da bi samo bilo gore da sam ostala. I onda se pojavis. I probudis svu ljubav u meni koju sam ubijala. Zataskavala. Probudis ono dijete u meni koje te uvijek naivno voljelo. Iscekivalo. Ceznulo za tobom. Ono dijete kojem je tvoja lijepa rijec bila sve. Ono dijete koje je disalo za tvoj zagrljaj. I onda se zaljubim u tebe po hiljaditi put. Svaki put iznova i iznova. I opet zadrhtim na tvoj pogled. Pogubim se na tvoj osmijeh. I uzdahnem na tvoj dodir. I probudi se onaj osjecaj jedva cekanja da te vidim opet. I shvatim da je sve moglo biti bolje i ljepse. I grizem usne od muke na tu pomisao. Na pomisao da sam u ovom trenutku, umjesto da ti pisem, mogla biti u tvom zagrljaju. Pored tebe. I citavim svojim bicem pozelim da se stvorim pored tebe. I citavim bicem molim Boga da mi pomogne. Da mi pokaze pravi put. Da dodjem sebi i tebi. Da nesto promijeni. I da na kraju sivog dana osjetim onu radost jer znam da idem tebi. I da tvoji putevi vode do mene. I da sve ostalo postane nebitno sa spoznajom da mi dan pocinje i zavrsava s tobom.

1 komentar

Komentariši